Ono, kao, ljubav... (2. Deo)
Published on 12:36, 11/22,2015
Prolete vreme. Ostadoh bez „sigurnog“ posla. Poče neka depresija da me hvata. Pa samim tim, počeh i da se preispitavam, ko sam, šta sam, šta ću sa svojim životom. Šta raditi, za šta se opredeliti za sigurnu budućnost. Mimo toga, povukoh se u sebe malo. Društvo je nestajalo. Sve manje i manje ljudi je ostajalo, kojima bi mogao da se obratim za pomoć, ili priču. Jednostavno, sve ono što sam imao do sad, nestajalo je polako. A ponajviše, ljubav. Tj, što je više tih „stvari“ nestajalo, sve više mi je falila ljubav. Zbog nezaposlenosti, ljudi su već počeli da me gledaju drugačije, počevši od porodice. Poštovanje i donekle reči hvale koje sam imao do sad, nisam više primećivao. Već počinju da ti zameraju, da ti dobacuju za svaku sitnicu ii grešku koju napraviš. Vremenom, i u razgovoru sa više njih, počeše da me prekidaju i da nastave svoju priču. Ranije se znalo, moja reč je zadnja. Ili, to što kažem, to je najbolje rešenje. Ne znam što, ali nekako padoh nisko u očima drugih ljudi. Vremenom počnu i da ti spuštaju samopouzdanje. Padoh nisko ipak, za razliku od onoga što sam nekad, a ne tako davno bio. Samim tim, slabo sam bio aktivan i po pitanju devojaka. Nisam imao para ni za sebe, a kamoli za druge. Tako da i izbegavah društvo koje sam imao u to vreme, priznajem. Ranije sam imao. Navikao sam da kad izađemo negde, uvek imam i više nego dovoljno para. Srešću nekog, sešću sa nekim. Bilo je situacija kad krenem sam do centra, da se prošetam, vratim se kući ujutro. Znao sam dosta ljudi u to vreme, a znali su i mene. Upoznaću neku devojku, pored pića, izveo bi je i na sladoled, poslastičarnice, pekare, šta god, imao sam za sve to. A sad. Hm. Veruj mi, ubija to čoveka, neke površno, a neke i do srži.
Eh, ovo je već malo komplikovana i poduža priča, tako da ću neke, ne baš nebitne, događaje i situacije izostaviti, ali definitivno, najveću ranu imam baš zbog nje. Zbog nje i dan danas patim donekle. Ona je i uzrok cele ove priče koju pišem.
Upoznasmo se u Avgustu 2012. A pre toga, zapazih je na facebook-u (Bože moj, 2012. je. Sve se odvijalo “na netu”). Svidela mi se na prvi pogled i počeo sam već da gajim neka osećanja prema njoj, po osnovu one moje procene. Ima stvari koje rečima ne mogu to dočarati. Predivan osmeh ima. Pogledom me je milovala, kao da sam na oblacima. Ma sama njena pojava i pomisao na nju, bacala me je u nebesa. Za mene je bila poput anđela. O-oou, tu skontah da se zaljubljujem polako, ali sigurno. Ali ajde, nisam valjda toliki baksuz da i od ovog ne bude ništa. E vidiš, tu imam problem. Kad mi je baš baš stalo do neke devojke, umem često da se uozbiljim bespotrebno, s' obzirom na prethodne neuspešne veze, pored ozbiljnosti stvara se i neki strah, da ne izgubim i ovu sa kojom imam ozbiljne namere, tako da, ozbiljnost + strah = panika. Ne baš panika, ali, verujem da stiču utisak nesigurnosti kod mene. No, tog momenta kada sam je ugledao na slici, pomislih, nedodirljiva, ali naprotiv. Sasvim normalna devojka, mimo njenih predispozicija da bude takva. Možda je previše druželjubiva, pa njene fine manire zamenih sa flertom, ali, ne, nemam zapravo ništa loše da kažem za nju. Kad bi tražio baš to loše, možda bi ga i našao, ali, ako ga nisam našao za sve ove godine, onda, šta reći više. Doduše, preveliku druželjubivost bi joj zamerio, ali, Bože moj, meni bi 100 stvari zamerila u samom startu verovatno. I tako, malo po malo, iskucasmo se poprilično, i tu već stvorih neku sliku o njoj. Da je fina, kulturna, ljubazna, vaspitana pre svega. Slušasmo isti muzički žanr u to vreme, pa smo se „dobacivali“ pesmama. Hm, tu je možda i nastala varnica. Jer sam jedan od onih, koji bi pesmom da ti pošalju neku, skrivenu poruku, nadajući se da ćeš je razumeti i uzvratiti isto nekom pesmom. Ne mislim samo na imena pesama, već i sam tekst pesme. Tako da sam, mnoge njene pesme i protumačio tako, kao da je želela nešto indirektno da mi kaže. Eh. „I want to know what love is“, „Listen to your heart“, „Alone“, “Nothing’s gonna change my love for you” bilo je tu još mnogih, iz 80-ih pogotovo. Koje slušah i pre nego što sam je upoznao, tako da je sa tim došla, kao „kec na 11“, što se kaže. Što priče, što igranja ping-ponga sa pesmama, i ja se prosto zaludeh. Znaš ono, vidiš je, upoznaš je na kratko, stekneš neki utisak o njoj, i vremenom, uveriš se da je to – to, i da nisi pogrešio u proceni. Zaljubio sam se, još od prvog puta kad smo se videli. Prođe neko vreme, ja je pozvao da izađemo. Izašli u Beograd, šetali po Kalemegdanu, Knez Mihajlovom, uzeli kokice sa nekim pilećim začinom, pamtim još uvek njihov miris. Ništa posebno u principu, više smo izblejali, ubili vreme, nego što smo, da kažem, izašli. Mada, bio sam napet celo veče. „Ej, izašao sam sa njom. Sa Njom, čoveče!“, mislim se u sebi. Ipak, nisam ni bio u nekoj situaciji da se isprsim, iako su mi drugačije zamisli bile za izlazak. Ali, šta je tu je, nadah se da nije zamerila, te će da se ponoviti uskoro. I tako, vreme je prolazilo, zbližili se, nismo nešto ni mnogo vremena provodili zajedno jer, nismo baš ni blizu jedno drugom, doduše, nismo ni tako daleko. Ali, upoznali smo se jako dobro. Barem, ja nju. Ne znam šta bi ona rekla za mene jer, kad god sam u njenom prisustvu, ja se sav raznežim. Prosto, nisam bio ja. Bio sam u stanju samo da je posmatram, slušam i ćutim. Ozbiljno.
Da smo bili u nekom klubu, i da neka „guzata, sisata, lomna u struku“ igra polugola oko mene, ja bi i dalje gledao u nju. Jednostavno, sama pomisao na nju me je opuštala nenormalno, a kamoli uživo, kad je pored mene.
I tako, ćutah ja neko vreme, i skupih snage nekako, da joj kažem šta zapravo osećam prema njoj. Kao što rekoh, tu uglavnom i zabrljam. Uh. Nikad veće panike, nikad dužeg iščekivanja odgovora, pamtim samo; „A gde baš u mene?“. Samo što nije izgledalo toliko odbojno kao sad dok čitaš. Međutim, ne sećam se da sam dobio konkretan odgovor povodom toga, pa mi je to i dalo neku nadu, da se trudim ili dokazujem i dalje. Mimo saznanja o mojim osećanjima prema njoj, mi smo i dalje bili u kontaktu kao i do tad, što mi je opet govorilo, čim ne pominje to, znači da postoji neka šansa. I tako vremenom, zbližavali smo se sve više. Da kažem, prolazio sam sa njom više nego sa bilo kojom drugom do sad. Ah, ovaj doživljaj nikad neću zaboraviti, jutro posle mog rođendana. Ona, ja, drugar i drugarica, koji su tada bili u vezi. Mislim se, njih dvoje zajedno, mi nismo, šteta, a bili bi smo “fantastična četvorka”. Uvek mi je lepo sa njima, pogotovo tad na mom rođendanu. I tako, zezali se, pili, igrali se, standardno. Došlo vreme da se ide u krevet, i tu dođe do zabune. Drugar i drugarica će u jednu sobu, a ja i ona u moju. Ona se zbunila, a meni drago a i glupo ujedno. Znaš ono, prvi put ti dođe, a ti bi odma u krevet da je odvučeš, hah. Ali, videh da se nije uplašila ili “pogubila”. Legnemo mi, ušuškali se, zagrlio je, držao malo za ruku, i to je to, poljubio je u obraz i “laku noć”. Ništa više od toga nisam ni želeo zapravo, niti mi je bilo u glavi, to mi je bilo čak i više nego dovoljno. Možda, da smo se grlili još malo, ali, nema veze. Šta ću kad sam maza, heh. Svanulo, budim se ja prvi. Okrećem se ka njoj, vidim još spava. Nisam hteo da je probudim, samo sam je posmatrao sa osmehom na licu. Probudi se i ona posle par minuta, reče “dobro jutro”, onako kroz nos, i okrenu se na drugu stranu. Rekoh, “dobro jutro”. Okrenu se ka meni, poljubila me u obraz i zagrlila iz sve snage. Ja bez reči. Možda bi i suzu pustio od sreće, da smo se smuvali sinoć. Ali, neopisivo mi je bilo lepo. Nikad lepši “poklon” ne dobih za rođendan. Mislim, ja sam to gledao kao poklon, znam šta sam dobio od njih, ali, ovo mi je nekako ipak bilo daleko dragocenije nego bilo šta drugo. No, poljubih je, u čelo. Ne znam što ali, želeo sam eto. Zagrlih i ja nju, i tako nasmejan, u polusnu, ležasmo još par minuta. Prva devojka u životu, sa kojom sam to doživeo. Nikad srećniji nisam bio nego tog dana. Isto tako, i nikad tužniji kada sam je ispratio. Prođe neko vreme, pričali smo kao i do tad, sve normalno, kao da se ništa nije desilo. Bližio se doček Nove godine. Gde ćemo? Kod nje. Ista ekipa, nas četvoro. Tada upoznah i njene roditelje. Dočekali nas, ugostili, pričali sa nama kao da se znamo već 2-3 godine. Između ostalog, s' obzirom da sam prvi put kod nje, osvrćem se, gledam raspored u sobi, nameštaj, trpezariju, kuhinju, kasnije i njenu sobu, njene slike na polici i vitrini, figurice, džidžabidže koje svaka devojka ima, i tako to. Kao što rekoh, imam tu neku, automatsku potrebu za analiziranjem sredine i atmosfere u kojoj se nalazim i stvari koje me okružuju. Sve te sitnice meni govore neku priču o njoj, pa i njenim roditeljima naravno. I tako, kako upoznah njene, videh i dosta sličnosti sa mojima, i već počeh zamišljati njenog oca kako sedi sa mojim, pijući kafu uz rakiju, dok pričaju o politici ili planiraju na pecanje. No, bilo je lepo te večeri. Mada, bio sam malo smoren, da li zbog umora ili zbog misli u mojoj glavi, pre bih rekao zbog misli. Verujem da se i primetilo.
Došlo vreme za krevet, polegali svi. Ja i drugar u jednu, njih dve u drugu sobu. Pričah sa drugarom na tu temu, oko mene i nje, međutim, nema zaključka, nema odgovora. Probudili se, popili kafu, doručkovali sa njenima, pričali, kao i sinoć. Prođe neko vreme, i ajde da krenemo svako svojoj kući polako. Ajde da nas isprati, i tako čekasmo autobus nekih 15-ak minuta. Ja je zagrlio i stegao malo, nije mi se išlo kući. Nekako, hteo sam još vremena da provedem sa njom. Dođe autobus, uđosmo, sedosmo. Drugar i drugarica pričaju, o nekim njihovim stvarima, a ja već odlutao u mislima. Gledam kroz prozor, misleći i dalje na nju, na celu tu sliku od sinoć. Izraze lica, raspoloženje, njene roditelje, muziku, pa i sebe samog, samo iz njihove perspektive. A meni, knedla u grlu celim putem do kuće. Stigoh kući, već umoran, nisam ni jeo ništa, već pravac u svoju sobu, da sednem i iskuliram. Prođe neko vreme, čuli se standardno, ali, osećanja i dalje prisutna. Jednostavno ne prolaze. Svaki trenutak sa njom, svako slovo u poruci, svaka pomisao na nju, me je terala da je volim još više. Zapravo, prošlo je to neko vreme, pomislih, prošla je ona zaljubljenost valjda, kao na svakom početku, kad idealizuješ tu neku osobu, i ne razmišljaš svojom glavom uopšte. Ali ipak, što sam duže vremena provodio sa njom, kako porukama i mislima, tako i uživo, sve sam više bio siguran da bi nam išlo u vezi, da smo zajedno. Samim tim, ljubav prema njoj je bila sve jača i jača, ali konkretnih reči i jasnih emocija, nisam dobijao. Počeo sam već žestoko da se povlačim od svega. Da izbegavam i to malo društva što sam imao. Zaboravio sam čak i na probleme koje sam imao do tad. Samo o njoj i njenim problemima sam razmišljao, dok sam svoje gurao pod tepih, ali, dođoše i oni na red. Nakupilo mi se svega i svačega već. Glava mi je bila puna svakojakih problema, planova, ideja, rešenja, te što sam više razmišljao o njima, tonuo sam sve dublje. Tražio sam samo mir i tišinu.Već sam počeo da „uživam“ u toj samoći. Mada, često sam u tim situacijama poželeo da je Ona tu. Samo da je tu. Čak i pričasmo oko toga, koliko mi treba da odem negde, u prirodu, sam, da ne vidim i ne čujem nikoga. Mir, tišina, ptičice cvrkuću, potok žubori, i tome slično. Doduše, posle par dana, već bi poželo da je ljubav mog života tu, pored mene na tom mestu. Na tu moju želju i priču, da odem negde daleko od svih, ona je rekla; „E nećeš biti sam, i ja ću biti tu.“ Čekaj bre. Kao što rekoh, sam, bez ikoga, eventualno ljubav posle par dana. Mislim se, što osećaš potrebu da budeš pored mene u tim trenutcima, kad bi poziv važio samo za devojku. Ali ajde, da ne budem dvosmislen pa da skontam pogrešno kao u slučaju sa pesmama. Skontaću to kao da hoće da mi pravi društvo. Ali opet, sama ta njena izjava, za srce me je dirnula. Osetih neku, spremnost na požrtvovanje zarad mene, s' njene strane. Što mi je opet stvorilo knedlu u grlu, jer, znaš već. Ipak, prošlo je dosta dugo, od kad mi je neka devojka rekla ili dala do znanja tako nešto. Da je spremna da se bori za mene, na neki način. Ali dobro, to sam ipak ja. Izgleda da ja to sve gledam drugačije. No, prođe neko vreme,i ne znam kako, dođosmo na tu temu, o našem odnosu. Htela je da porazgovaramo, u četiri oka. Sutradan ili prekosutra, otišao sam kod nje. Sedeo sa njenom majkom dok je ona sređivala sobu, ili tako nešto. Ja kao i uvek, otvoren, iskren, to što mislim to i kažem. Ne mislim, bez dlake na jeziku, nego ono, bez foliranja jednostavno, ili kažeš jedno a misliš drugo. I odjednom, ne znam kako i sa koje priče je ona skrenula na temu ljubavi i veza. Iznenadio sam se, ono, čekaj bre, zašto mi njena majka priča o tome sad? Kao, imala je neke bezvezne veze, kako su to sve neki neozbiljni momci, tamo vamo, ja stao i ne verujem, da pričam o tome sa njenom majkom.
Ali, stekoh utisak da je htela nešto da mi kaže. Dobro još nije rekla; „Njoj treba neko, eto, kao ti.“ U tom momentu, dođe ona. Uključuje se u razgovor sa mnom i sa njenom majkom. Pa u nekom momentu, njena majka spomenu, veze na daljinu. Ono, šta god da kaže, osećam se prozvanim, ne u negativnom smislu. Ali ono, drago mi je, kao da mi daje podršku na neki način. Tek ti ona, stavivši ruku na moje rame i smeškajući dobacuje; „Pa dobro, [grad u kojem živim] nije tako daleko od [grada u kojem ona živi]“. Nasmejah se, nisam to očekivao, pa sam već zamislio „razgovor“ u ostatku dana, zbog kojeg sam i došao. Ali, da se ne nadam, tek ću videti i čuti šta ima da mi kaže. Otišli mi u njenu sobu, pustili muziku, i ajde da pričamo. Pola stvari sam zaboravio već, koje sam želeo da joj kažem, ali dobro pamtim scenu te večeri. Ona na jednom, ja na drugom krevetu. Počesmo priču nekako. Pričasmo. Zaključak je, da me voli kao najboljeg druga, i to kad zacrta sa nekim na samom početku, to se neće promeniti nikad. Možda kao, za 10 godina. Pomislih u sebi, čekao bih. Mada, pre ili posle toga, rekla je; „Pa i da probamo, pa raskinemo, ne bi htela da te izgubim i kao druga, jer ne znam kako bih to tek podnela“. Mislim se, nismo se ni smuvali, a već spominje raskid. Rekoh joj; „Mene nikad nećeš izgubiti, ja ću uvek biti tu“. Uostalom, sve ovo oko Nje me i muči zbog toga. Da smo probali, pa i ajde. Ide – ide, ne ide – ćao zdravo. Pod tim mislim na ćao zdravo mislima, o tome da budemo zajedno. Barem ja nemam problema sa tim. Znaš ono, nismo jedno za drugo u vezi, videli smo, ne ide, tako da bićemo samo drugari, kao i do pre veze. Iskreno, lakše bi mi bilo i mnogo lakše bi podneo tu činjenicu da nismo jedno za drugo ako se uverimo u to tokom veze, zar ne? A da budemo drugari, a ja i dalje da gajim osećanja prema njoj, jer, vidim svo to vreme da bi nam išlo, to ne ide nikako. I pući će kad tad, to „drugarstvo“. Ali ajde, bićemo drugari. Možda i ja preterujem sa emocijama i idealizovanjem. Poslušao sam je, neka bude po njenom, ajde da budemo najbolji prijatelji. Mada, čekaj, šta su momak i devojka ako ne i najbolji prijatelji? Barem je tako u idealnim vezama. No, od nje nikad nisam dobio konkretan razlog zbog kojeg ne želi ili ne može da bude sa mnom. Osim tog, „gledam te kao najboljeg druga“. Možda i jeste razlog, ali ja ga nekako ne svrstavam u odgovor, već izgovor, pa zato i nastavljam uporno, trudeći se (ničim posebno) da pređem tu granicu. „Dobro, šta je problem? Ne sviđam ti se? Smeta ti nešto kod mene? Voliš nekog drugog? Neću se uvrediti, samo mi reci iskreno“. Na to je rekla samo „Ma ne...“ i „Ne znam“. Na šta god da se odnosilo. Pa da mi je rekla da joj se ne sviđam, da nisam njen tip i tome slično, sigurno bi upamtio to, i naravno, prestao da gajim nadu. Ali eto, nigde konkretnih odgovora, osim te, „najbolji drug“.
No, nisam hteo da je silujem, da tako kažem, i nagovaram da budemo zajedno kad to iz nekog razloga ne želi, to mi je totalno trulo i jadno. Možda sam trebao? Ali, to onda nisam ja. I tako, sedeli smo, ćutali, razmišljali o svemu tome, a u pozadini ide pesma „Let Me Love You“ od Schiller-a. Ne znam šta mi bi. Premestih se na njen krevet, pričali još malo, držeći je za ruku, igrajući se sa njom. Ne sećam se šta je tačno rekla, ali, nakon tih nekih njenih reči, rekao sam; „Dobro, mogu li onda da te poljubim po poslednji put?“ I jesam, u obraz, vrat, čelo. Nisam mogao dalje, jer, kao što rekoh, neću na silu. A želeo sam naravno. Srce mi se cepalo, a videh da ni njoj nije bilo lako. Samo je zatvorila oči, i prepustila se meni, da tako kažem. Zagrli ona mene u jednom momentu, i reče; „Joj, šta ću ja sa tobom...“, misleći na moja osećanja prema njoj. Vreme je već i prošlo za krevet, ali zaspasmo, ja skoro i da nisam, a za nju ne znam, nismo bili u istoj sobi. Probudili se, popili kafu, doručkovali, pričali još malo i tako. A ja, još bi se mazio sa njom. Da je češkam, da je držim za ruku, da nasloni glavu na moje rame, da je poljubim. A opet, dok je grlim, i dalje mi u glavi priče od sinoć, pa je sve više stežem i ne želim da je pustim. „Nadam se da ćemo se videti opet, posle svega ovoga...“, reče ona. Nisam znao šta da joj kažem. Bio sam nem par sekundi, jer, sve mi se motalo po mislima. Rekoh joj; „Videćemo“. Pogledala me je, sa određenom tugom u očima, sad ona nije znala šta da kaže narednih par sekundi, ali mislim da je razumela zašto sam joj to rekao. Zagrlila me je jako, i reče; „Ako nećeš ti kod mene da dolaziš, onda ću ja kod tebe“. Eh, nije mi bilo lako. Opet oni znaci spremnosti požrtvovanja, i dokazivanja koliko joj značim. Barem ja tako kontah, opet. Suzdržavah se od cmizdrenja, ali, neki bes i tuga su se širili u meni, pa sam hteo što pre da krenem kući. Ispratila me je, krenoh, trebalo mi je nekih 2 sata do kuće čini mi se. A za to vreme u putu, gledah kroz prozor, razmišljah, analizirah opet celu situaciju, zamišljah šta i kako bi, šta propuštam između ostalog, i koliko joj samo malp fali da odluči i da kaže „da“ sreći. Neću da kažem da znam šta želi, ali, bio sam spreman sve da učinim, samo da je ona srećna, nasmejana i ljubavlju ispunjena. Znaš ono, sam si, šetaš i gledaš naokolo, a misli ti se motaju u glavi kao konac oko klupka. Videh dosta parova na putu do kuće, gledah i zamišljah nas dvoje. Gledam ih i smeškam se, a suze mi se skupljaju polako. Drago mi je zbog njih iako ih ne poznajem, a s' druge strane, tuga, što to ne mogu da doživim sa onom koju volim. Dođoh kući, jedva, izmoriše me put i misli. Nisam bio nizašta. Nisam imao volje ni da jedem, samo sam otišao u svoju sobu. Potroših pare za put do nje, koje sam jedva skupio. Iako za uzvrat dobih samo tugu i bol, nisam žalio. Da me ne shvatiš pogrešno, nisam očekivao i išao kod nje sa ciljem da će se nešto lepo desiti. Pare k'o pare, nisam ih imao, ali nisam ni žalio što sam ih potrošio na to, iako mi je trebalo mnogo nekih, osnovnih stvari. Drago mi je što sam je video, zagrlio, poljubio, što smo bili jedno pored drugog. Verovatno nije ni svesna koliko sam u stanju i na šta sam sve spreman da uradim zbog nje. Ne mislim na loše, već, uopšteno, da žrtvujem sebe. Doduše, počeo sam i da se brinem za samog sebe, koliko mi zapravo ona znači, i na šta sam sve bio spreman. Ali džabe, kad nemam prilike da to dokažem. No, vreme je prolazilo, ali osećanja nisu. Niti su se odnosi poboljšali niti pogoršali, sve je ostalo isto. Sve dok, se nije vratila sa mora. A tamo se smuvala sa nekim likom. Tu sam se smorio baš, ne znam što me je to toliko pogodilo, ali, osećao sam se kao da me je prevarila. Razočarao sam se donekle. Počeo sam da je izbegavam, da je ignorišem, pa je i sama skontala da nešto nije u redu sa mnom. Počesmo priču, rekoh joj razlog. Pričasmo kratko, ali, rekoh joj uostalom da me je razočarala. Tu već, poče da mi se „pravda“, mislim, ne gledam na to kao pravdanje, ali ne znam koju drugu reč da upotrebim. „Nisam se promenila, ista sam onakva kakvu si me u upoznao“, s' tim što, reči koje je upotrebila tada, pogodile su i mene, jer, znam da je plakala dok je pisala. Povredio sam je samim tim što sam joj rekao da me je razočarala. No, odlučismo da se nečujemo neko vreme. Nije da merim, ali, izdržala je 4-5-6 dana bez mene, i bilo kakvih informacija o mom trenutnom stanju. Samim tim, jasno mi je da joj je stalo. „Kako si?“. Odgovarah kratko i jasno. „Ok sam“, iako nisam bio, ali ajde, makar da joj odgovorim, ipak, ne mogu da ispadnem toliki kreten, pa da joj ne odgovorim.
I tako mesec dana, dopisivali se na nekih nedelju dana, bez da se čujemo, jer stvarno nisam mogao da izdržim da joj čujem glas, a da mi se suze ne nakupe u očima. Posle nekog vremena, vratili smo se na staro, pričali redovno i tome slično. Međutim, mene je zadesilo još par loših stvari. Pored toga što sam već bio nezaposlen, vodio sam i borbu sa roditeljima zbog istog razloga, moje budućnosti, egzistencije, i tome slično. Imao sam 3 smrtna slučaja, jedan od tih je bila jako bliska osoba. Otac se razboleo, nije se znalo šta mu je. Krenem do radnje, ljudi me saleću i tapšu po ramenu pitajući za oca. Pričam simptome i probleme koje je imao, a oni bi na to; „Au, au, to je srce, garant“. Nije ti svejedno kad slušaš takve priče. Otac mi je dobro sad, tu i tamo. Te ovo, te ono, čuo još par loših stvari, generalno, ništa lepo mi se nije desilo niti sam čuo od nekog neku lepu vest, stvar. Svi tužni, nezadovoljni. Doduše, već sam počeo i da se pitam; „Šta je sledeće?“. Toliko sam pao u depresiju da sam se povukao u sebe poprilično. Čak, šta god i da se loše desilo, ja bi bio mrtav 'ladan. Toliko sam i oguglao na te loše stvari. Sve manje i manje je bilo ljudi oko mene. I ti koji su uvek bili tu, nismo se viđali kao do sad. Mojom krivicom doduše. Nekako, priča sa njima mi nije toliko pomagala, jer, ipak radimo na različitim frekvencijama. Tako da izbegavah bilo kakvu priču sa ljudima koji ne razumeju o čemu govorim. Isto tako i nebitne teme. Baš sam se izolovao. Svi su mi sugerisali, da ne smem da se povlačim u sebe, i da moram što pre početi da se družim i izlazim. Međutim, pokušavao sam, ali, nije išlo. Nekako sam bio kao figura u društvu. Pričaju o nekim nebitnim stvarima, a ja sam odlutao pitaj Boga gde. Tu sam fizički, ali psihički ili duhovno, tamo negde, daleko. Samo su me mir i tišina ispunjavali. No, po prirodi sam preponosan donekle, nisam imao običaj da izlazim bez dinara u džepu. Samim tim, izbegavao sam i to malo društva što imam, jer, ne volim da mi neko plaća piće i tome slično, a ja nemam da uzvratim. Jednostavno, osećao sam se dužnim. Drugo je da radim, danas neko od njih, sutra ja, ili ko kad ima. Ali ovako, bez sigurnog dinara, bio sam kao invalid, daleko bilo. Zavisio od mojih roditelja i njihovog raspoloženja. Osećao sam se kao parazit. No, mimo svih tih i ostalih problema koje ne pomenuh, ja sam i dalje mislio na Nju. Smršao sam drastično, 20 kilograma. A razlog tome, kako sam govorio, bila je nervoza. Što zbog posla, što zbog ovog, onog, generalno, cele situacije i života kojeg živim. Ali zapravo, smršah zbog tuge, da ne kažem, ljubavi. Ne kažem da ovo ostalo nije imalo nikakvog uticaja, ali, šta god da se desilo, ja sam uvek mislio na nju. Pored svih tih problema, ja sam se i dalje budio i tonuo u san misleći samo o njoj. Vremenom, kad sam video šta napravih od sebe, i koliko sam prop'o, da tako kažem, reših da se pokrenem malo. Odustah, donekle, što se tiče nadanja oko nje. Nisam toliko razmišljao o njoj, čak sam je počeo i ignorisati jedno vreme. A s' druge strane, bilo mi je krivo. Mislim, krivo mi je što sam takav prema njoj. Jednostavno, nisam mogao da budem ljut ili da ispadnem kreten, jer, povredio bi je verovatno, a samim tim i sebe samog, što je možda zaplakala zbog mene. Ne želim da je nesrećna i tužna zbog nečega. Jednostavno, nisam mogao. Srce nije moglo, mozak je već imao svoje planove. Pomirih se delimično sa tim, da od veze sa njom neće biti ništa. Pa počeh, posle toliko vremena, da gledam druge devojke, tj, da me interesuju. Upoznah jednu, svidela mi se, i planirah da je startujem. Međutim, kad god sam joj prišao, imao sam utisak kao da me Ona posmatra. U fazonu; „Šta radiš to? Dalje ruke od nje!“. Znaš ono, kao kad izađeš sa devojkom, pa te sve prati očima da li gledaš neku, ili da li neka gleda tebe. Pa ti odma, tebi ili tamo nekoj, da do znanja da si zauzet.
Jedna devojka, druga devojka, ista situacija. Rekoh sebi, bolje da ne pokušavam jer, mozak govori jedno, a srce drugo. Bilo bi jadno i ružno sa moje strane, da sam sa nekom, a mislim na Onu. Prođe opet neko vreme, i napokon, počnu osećanja prema njoj da se gase. Samim tim, krenuh u „akciju“. Međutim, za to neko vreme, stalno me je upitkivala; „Šta ima novo?“. Češće nego inače. Stekoh utisak da me proverava, po pitanju devojaka, drugim rečima; „Ima li neka devojčica?“ Odgovarah joj uglavnom sa „Ništa posebno“, jer, tako je i bilo zapravo, a i da ne pričam baš sve detalje. Doduše, bilo je potencijalnih, mada, od većine sam brzo i odustao. Drugarica sa “beneficijama” je uvek bilo. Dok, jednog dana, dogovorili se da se vidimo, ja, ona i drugar naš, a pre toga, trebao sam da se vidim sa nekom. To joj i rekoh. Tj; „Idem nešto da obavim, pa ti javim kad završim.“, a ona, imao sam utisak da je na iglama. Skontala je da idem da se vidim sa nekom devojkom, pošto sam to rekao tom drugu, a njoj nisam, pa mi je brže bolje poslala poruku, i zvala nakon 20-ak minuta, dok sam još uvek bio u kafiću sa tom devojkom. Ne sećam se šta je pisalo u poruci, ali kad me je nazvala, znajući da sam još uvek sa njom, pitala me je nešto u vezi nje. Rekoh, pričaćemo. Pa posle toga opet poruka; „javi kad kreneš“. Ne skontah čemu to, ali ajde. Mislim, neću ni da nagađam, jer, znaš već. Samo mi prođe kroz glavu scena, kad žena zove muža da požuri kući, samo da ne bi bio u kafani sa pevaljkama, drugim devojkama i tome slično. No, videli se posle, i odma; „Ko ti ta? Šta? Kako? Otkud to?“ sa sve osmehom na licu. Mislim se, da li se to neka osećanja kriju iza tih pitanja, ili je samo znatiželja? Nisam mogao da razaznam. Ali nije ni prvi put. Pamtim to veče sa njom. Zavalio sam se na krevet, eto i nje, legla između naslona i mene, naslonila glavu na moje rame, a ruku spustila na moj stomak. Eh... ali ne pokazivah neko interesovanje. Više gledah TV, nego što sam se osvrtao na nju. Znam, treba joj nežnosti i pažnje, trebalo je i meni svo to vreme, od kad je znam zapravo. I u stanju sam da joj sve to pružim, ali. Buni me to svo ovo vreme. Gleda me kao druga, a sa njom doživeh stvari koje bi po nekoj logici, trebao doživeti samo sa devojkom. Neki su čak mislili da smo zajedno. Neku su se i pitali zašto nismo. Ne verujem da se igrala toplog-hladnog, ali, tako je izgledalo. Možda čak ni ona nije svesta toga što radi ali, ne znam. Vreme je prolazilo, sve je to izgledalo da se igramo te igre, mada opet, doživeh još neke stvari sa njom. Ništa posebno, sve su to neke sitnice bile, koje ti govore mnogo toga, i sve više i više sam bio siguran da je to – to, ona prava. No, spomenuh tu devojku sa kojom sam se video. Nije bilo ništa od toga. Samo izašli na kafu, i to je to. Ali, kad god sam spomenuo neku drugu, videh određenu promenu u njenom ponašanju. Možda intriga, možda ljubomora, ili čak sujeta? Nisam bio siguran. Znaš ono, čekaj bre, ako me gledaš kao druga, što ti onda smeta toliko kad spomenem neku drugu? A da je pitam, verovatno bi osmehom prikrila sve to govoreći suprotno, ali, samo ona zna šta oseća duboko u sebi, ili možda ne? No, pozvala me je da dođem kod nje na roštiljanje, za 1. Maj čini mi se. Hm. Njeni otac i majka, sestra sa verenikom, ona i ja. Čekaj bre. Mislim, oduševljen sam i počastvovan na neki način, i naravno da bi voleo da dođem, ali sam već imao nešto isplanirano. No, meni su u glavi bile misli samo oko toga, kao da smo zajedno, kao da sam član njene porodice. Mislim, moji roditelji bi tako gledali na to verovatno, pa samim tim i ja povukoh malo od njih. Doduše, u moju kuću je svako dobrodošao. Ne baš svako, naravno, ali sve koje znamo. Ali retko ko seda za sto da ručamo zajedno, osim ako nije neko od familije, rodbine, momak (pošto imam sestru), devojka ili gost.
I osim ako se nešto proslavlja, naravno. Za mene je to, ne „amin“, ali, nešto sveto, na neki način. Nešto što poštuješ i bojiš se na neki način da ukaljaš to. Tako da, ko u mojoj kući jede i pije sa nama, poštujemo ga i dobrodošao je uvek. Samim tim, kad i mene pozovu na tako nešto, ja to shvatam vrlo ozbiljno. Iskusili ste i sami verovanto, imate neku dragu osobu, dođe kod vas, jede, pije, spava, k'o u svojoj kući maltene. Posle te izbegava na ulici. Pa mislim, kako možeš?! Nije mi se to desilo još uvek. No, nije to bio ni prvi put da me je pozvala. Posle nekog vremena, zove ona mene da idem na pecanje sa njom i njenim ocem. Koga izuzetno poštujem, iako ga ne poznajem baš najbolje. Pre svega, što je njen otac, što sam u njegovoj kući, i što je vaspitao Nju takvu kakva je. Ali opet, slična situacija. Njen otac, ona i ja. Pa to mi je želja celog života bre. Da odem na pecanje sa ocem devojke koju volim. Da ne kažem sa tastom, ali, razumeš. Eto, ja to tako skontah. Svakako, pričah sa njenim ocem do sad, oko svega i svačega. Ne baš svega i svačega, nismo imali toliko vremena, ali bilo je sasvim dovoljno vremena da me čovek upozna, što verujem i da jeste, i da nema neke loše reči za mene. Kao ni njena majka. No, da, sam taj poziv da provedem vreme sa njenim ocem i njom, meni je govorio samo jedno. Njoj je verovatno bilo u glavi, nešto u fazonu; „A što da ne, bilo bi nam lepo“. Ne bih da kažem da ona to olako shvata, značenje tog poziva i osobe koju zoveš, da provede vreme sa tobom uz prisustvo tvojih roditelja, ali, ne znam. Jedno mogu zasigurno da kažem, a i rekao sam već. Nikad srećniji ne bi bio, kad bi me njeni roditelji pozvali na tako nešto. Znaš ono, da te prihvate, da ne kažem kao člana porodice, ali, sam taj poziv bi značio da nemaju ništa protiv. Ne bih da kažem da su me već prihvatili, ili da me gotive, malo je glupo, jer ne znam, ali verujem da nemaju nikakvo loše mišljenje o meni. No, želja i snovi su jedno, realnost je drugo. Vreme je prolazilo, a ja sam je opet počeo ignorisati. Jer, i dalje nisam mogao protiv osećanja. Znaš ono, postavi neku ljubavnu pesmu na facebook, a ja brže bolje, ako ne znam pesmu, da nađem tekst pesme. Doduše, dešavalo se, da nakon što se čujemo, ona postavi neku pesmu koja govori o ljubavi, ili odnosima. Isto tako i kad se vidimo. Mislim, s' obzirom da to nije prvi put, zar nije malo previše slučajno? Ok, lepa pesma, ali šta te je asociralo na nju pa da je pustiš, i to baš kad se neposredno čujemo ili vidimo? Rekoh već, ja sam takav tip, koji bi pesmom nešto da ti kaže, ili opiše svoje trenutno raspoloženje. Ne znam, možda sam blesav. Imam najboljeg drugara, već skoro 20 godina. Koliko smo slični, toliko smo i različiti, ali se razumemo. On je jedini, koji zna kako se osećam, kad kažem ili postavim pesmu na facebook šta slušam. On i niko više. No, baš sam bio opterećen njome, priznajem, a i vidi se. Počeo sam da je mrzim i da je volim u isto vreme. Kao Gollum iz „Lord of the Rings“, što voli i mrzi prsten. Uostalom, znate i sami, kako je prsten zaposeo Golluma, tj, Smeagola. Kakav je bio dok ga nije sreo, a kakav je nakon toga. Doduše, što sam više pomišljao na to, da je mrzim sa nekim razlogom, mrzeo sam sebe više. Razloga da je mrzim nisam imao, niti sam takav po prirodi. Ali opet, sama pomisao na to da je mrzim, u meni je izazivala neki bes, tugu, pa i mržnju prema samom sebi. Jer, ona to nije zaslužila. Heh, vidiš li koliko mislim na njena osećanja mimo svojih, iako su moja jača? Ono, radije ću ja patiti, nego ona da mi bude tužna, pogotovo ako sam ja uzrok. Eh, ljubavi, bolesti jedna. I tako, prođe opet neko vreme. Prestali smo da se viđamo, kao nekad što smo umeli. Viđali se samo za rođendane. Samim tim, osećanja su se stišala, skoro pa skroz. Ona je već postala hladna prema meni. Ne u bukvalnom smislu, ali, vidi se, da to nije to kao što je nekada, a ne tako davno, bilo.
A meni je bilo još gore. Doduše, u razmaku od njenog do mog rođendana, prođu tih 7 meseci nekako, pa i ne razmišljam o njoj toliko. Ali, kad dođe rođendan, tj, kad se vidimo. Sve mi projuri kroz glavu. Od dana kada smo se upoznali, pa sve do poslednjeg viđanja. Sve. Svaka scena, sva ta osećanja. Svi ti, aj da kažem „mali signali“, za mene to jesu, za nju verovatno nisu bili. I onda opet padnem, ne baš u depresiju, ali bude mi jako krivo. Još teže mi bude kad se setim tih momenata na krevetu, ja i ona, njena glava na mom ramenu, držim je za ruku, poljubac u čelo. Umela je ranije da me zagrli onako, da ne kažem ženski, ali, umela je zagrljajem da mi kaže koliko sam joj nedostajao. Sve te njene pokrete rukama, očima, nogama, dok smo na krevetu, pamtim i dan danas, kao juče da su bili. I onda, kad se vidimo posle pola godine, kao sad pre par nedelja na primer, zagrli me nekako, hm, da ne kažem beznačajno. Posle svega ovoga, svih tih momenata nežnosti i pažnje, da tako kažem, sad se pozdravlja sa mnom kao da se znamo od skora. Ne volim to inače, ali baš od nje to da „doživim“. Hm. Boli ipak. Svejedno, ja je zagrlim i držim iz istinski. Jer, stvarno mi je drago kad god je vidim, a još teže mi bude kad je ispraćam. Međutim, mimo pozdrava i svega, nije više kao pre što je bilo. Drži distancu donekle, što vidim, i jasno mi je. Ali opet, čemu onda sve ono do sad? Mislim, znamo se toliko dugo. Drži ti distancu sa tamo nekim nebitnim, a ne sa mnom. Možda grešim, doduše, verovatno. Ali ako hoće da se distancira, to je trebala da uradi još onda kad sam joj rekao šta osećam prema njoj, zar ne? Ali jako mi je krivo. I dalje kad je vidim, želim da je zagrlim, poljubim u obraz, čelo, da je držim za ruku pažljivo kao da ju je nedaj Bože povredila. Treba mi nežnosti i pažnje. Treba i njoj, samo to vešto osmehom krije. Sedesmo tako, pričali, gledali filmove, ništa posebno. Kad u nekom momentu, pokrenusmo temu o ljubavi i vezama, te me pita; „Je l' ima neka devojka?“, mislim se, nemoj samo o tome. „Imao, imao sam. Ali ništa posebno“. – „Pa dobro, je l' ti se sviđa neka?“. U tom momentu, kad sam pored nje, nisam se mogao setiti ni jedne, a bilo ih je par, koje mi se sviđaju, i sa kojima bi pokušao nešto ozbiljno. „Mmm, ima jedna, dve...“ napravih malu pauzu, i ne znam što, ali rekoh u šali; „Tebe više ni ne gledam...“ pa je „lupih“ po kolenu, kao, šalim se. Ne vidoh reakciju na njenom licu, jer je gledala u telefon, kao da je ta neka pitanja čitala iz telefona, ili me je sve to pitala reda radi. Ja ne pitah nju, ne znam što. Uglavnom, pričasmo eto, doduše, više sam je slušao, u nadi da ću čuti nešto novo, njen način gledanja na tako neke stvari, šta zapravo traži to nešto što joj se sviđa kod drugih, ono, da je upoznam po tom pitanju. Mada, i dalje nemam čistu viziju kako bi trebao izgledati taj momak po njenoj meri. Ali, mogu reći da gledamo skoro isto na to. Pričala mi je tako o nekim očekivanjima i ponašanja u vezi, a ja je slušam, i mislim se; “I ja isto. I ja isto”. No, pričala mi je o bivšim. Kako joj se ovaj svideo, pa onaj, pa se ispostavilo da ju je on ostavio zbog druge, pa ovo, pa ono, te da je intuicija nikad ne vara. Vidim da i dalje misli o tome, a ujedno i da je razočarana u ljubav, na neki način. Čuo sam već, da „kuka“, kako ne može da nađe nekog normalnog. Mislim se, trebaš ti devojko još proći. Ne mogu joj ja, pa ni niko drugi to objasniti. Već sama treba, vremenom, da shvati, i da počne da gleda momke na osnovu osobina koje njoj odgovaraju, a ne na osnovu izgleda i oblačenja kojim simbolizuju nešto što oni zapravo nisu. Samim tim i da se uozbilji što se tiče poziva na druženje sa njenim roditeljima, ako kontaš šta želim time reći. Mnogo toga bih joj rekao, u cilju da poboljša neke stvari u svom životu, barem, sa moje tačke gledišta, ali ne mogu. O svemu mogu da pričam sa njom, i da joj pružim podršku, samo ne o ljubavi.
Doduše, to mi je i poželela za rođendan. „Želim ti da nađeš ljubav svog života, da je oženiš i da imate decu“. Hah, pomislih, onako kao scena iz nekog filma; “Našao sam… Tebe”. Pa se lupih par puta po glavi. Hvala joj na tome, poželeo bi joj isto, ali... Teško je poželeti ljubav onoj koju voliš, možda čak i više nego taj srećnik jednog dana. Volim je i dalje, evo, već nešto više od 3 godine. Volim je takvu kakva je zapravo, i to se nikad neće promeniti. Osim, ako se ona sama ne promeni, i ne bude više ono što je do sad bila. I ne znam više šta da radim... a obećao sam joj, da ću uvek biti tu... Eh, „Ima žena koje zaključaju srce poput dragog kamena“...
Zapitao sam se već par puta, da li je sa mnom sve u redu, da li je moguće da imam toliko strpljenja kad je ona u pitanju. Eh, kad bi samo znala. Retko retki nađu retke. Oprosti, nisam načitan toliko te nemam neki fond reči kojima bi dočarao ovu priču ali, nadam se da ćeš, ti, koji čitaš ovo, razumeti. Priča k'o priča, nekima će se svideti, neki će me sažaljevati, neki će me i pljuvati, ima nas raznih. Cilj mi je bio da napišem sve ovo, pa makar i čuvao negde u nekom folderu, kao uspomenu, ili podsetnik za ubuduće. A sad, ko će kakvu sliku stvoriti o meni, ne znam, ali, hm... voleo bih da čujem. Hteo bi da napomenem, jer ne znam kakav ćete utisak steći. Ovom pričom ne želim da se dokazujem, niti ga gledam kao neki čin molbe ili oproštaja zarad mesta u njenom srcu, već, samo kao priču. Neko će možda izvući neku pouku iz ovoga, nekome se možda to već i desilo, ili se još uvek dešava, ili ga možda tek čeka. U svakom slučaju, da ne zvučim sad k'o Lane Gutović. Uostalom, devojke o kojima pisah, možda i čitaju ovo. Napominjem, pročitajte napomenuto još jednom, pre nego što reagujete. Ako ste pročitale, sa razumevanjem, drago mi je, i hvala vam. Da nije vas, ne bi ni pisao sve ovo. Možda i saznaste nešto što vam do sad nisam rekao, a možda i ispravite neke svoje greške, izvučete pouku, šta god, neka vam koristi, ukoliko ima koristi uopšte. Sve je ovo životna škola, kol'ko god nekom teško pala.
I za kraj, da napišem par rečenica, kako vidim i šta podrazumevam pod pojmom „ljubav“, i generalno, ozbiljnim vezama.
Hm. Veruj da, kao što rekoh već, muka mi je više neozbiljnih veza i kombinacija. Pravo da ti kažem, ni seks mi neki put ne predstavlja neko zadovoljstvo, ushićenje, kako već da se izrazim. Dobro, lepo meni, lepo njoj, to stoji, ali samo to. Došao sam već u taj stadijum, gde me to ne ispunjava toliko, koliko bi recimo sa tom nekom voljenom osobom. Doduše, o seksu sa ovom zadnjom o kojoj pisah, nisam čak ni razmišljao. Ne, nije da sam nezainteresovan ili da nije privlačna, naprotiv. Nego eto, jednostavno, to nisam stavljao na prvo mesto. Draže mi je i više mi znači poljubac u čelo, na primer. Maštam tako o ljubavi, kao klinci dok smo bili. Dobro, realnost je jedno, ali, mi svojim mislima i snovima, zapravo bojimo naše živote, zar ne? Maštam često o devojci koju bi poveo bilo gde.
Kojoj bi možda, ta neka mesta čak i smetala da je sa nekom drugom osobom, ali, tu je ipak zbog mene, i to mesto joj se vremenom svidi. To važi i za mene, naravno. Mislim na izlete, kampovanje recimo, planinarenje. Znaš ono, dvoje u prirodi, ja nameštam šator ili pravim kolibu, ona skuplja grančice za vatru. Odem do obližnjeg potoga, rečice, bare, jezera, upecam nešto ili pecamo zajedno, pa to sve lepo spremimo za „ručak“. Šetamo po šumi, tražimo pečurke (ili ipak ne?), šumske jagode, kupine, i tome slično. Dobro, prirodnjak sam, mada, ne bi ni ja izdržao ne znam koliko dana u prirodi bez osnovnih podtrebština, ali prija svakako. Ne znam. Mene to ispunjava, te obične stvari. Naravno, najlakše je otići u restoran i drugi da ti spreme večeru, uz romantičnu atmosferu. Eh, aj budi kreativan pa napravi je sam, bez para i pomoći drugih? Potrudi se. Evo, sad će i Nova 2016. godina. Želja mi je bila, pa i još uvek je, da šetam centrom grada sa devojkom držeći se za ruke, dok lagano pada sneg. Da šetamo tako, posmatramo druge, svi nasmejani, što parovi, što drugi, jednostavno, ljubav i radost na sve strane. Eh da je tako svaki dan. Mene to ispunjava recimo. Eh, ljubav. Da ne pričam sad o sitnicama, koje nažalost ne doživeh još, ali željno ih iščekujem. Zamislim tako, ljubav svog života, ne kao neku osobu konkretno, već, više kao siluetu. Ne znam kako izgleda, ali znam da je ona ta, i da je volim više od svega, samo čekam kad će da se otkrije ta silueta, i da konačno vidim njeno lice, njene oči, čujem njen glas, da je gledam kako spava na mom krevetu, da je ušuškam, poljubim, kontaš. Kao što rekoh već, kako gledah ovu „moju“, kad sam se probudio pored nje. Ono, čuvao bio je kao malo vode na dlanu. Da ne nabrajam sad opet, šta bi sve radio, ali, željno iščekujem da se pojavi, ta neka, Prava. Ispašće sad da očajnički tražim ljubav. Doduše, i nije daleko od toga. „Imam ljubav, al' kome da je dam?“. Priznajem, kao i na prvoj strani. Usamljen sam već neko vreme, i treba mi malo ljubavi i pažnje. Treba mi neka zbog koje ću se osećati posebnim, vrednim njene ljubavi. Ne da bi zadovoljio svoj ego, ne, nego da jednostavno imam za koga da se borim, da tako kažem. Čujem tako priče drugih, tipa; „Nemam posao, nemam pare, nemam auto, nemam stan, nemam ovo, nemam ono... E, ali zato imam ljubav!“. Malo stanem i razmislim. „Pa jeste, majku mu“, mislim se, ali ja nemam čak ni tu ljubav. Kad bi je imao, krenulo bi me u mnogim stvarima. Jer, verujem u to, da sve nas zapravo ljubav pokreće. Kako koga, naravno, ali kad sve to materijalno izgubiš jednog dana, delimično kao ja, ostaje ti samo ljubav, ako je imaš. Da ne dođe do zabune, ne tražim ljubav da bi me krenulo po drugim pitanjima u životu, ali što jes' – jes'. Izgubiš motivaciju nekako, nemaš za koga da se boriš, da tako kažem. Boriš se za sebe, naravno, ali treba ti ipak podrška, ali ne od bilo koga, već od ljubavi tvog života. Drugačije je ipak. Samim tim prolazite kroz probleme zajedno, oslonac ste jedno drugom. Doduše, muškarac i treba da je oslonac svojoj devojci, ženi. A žena je tu da muškarca svojom ljubavlju gura dalje. Ljubav je kao cveće u bašti. Ako hoćeš da vam u vezi bude kao u botaničkoj bašti, prijatelju, moraš to zalivati i negovati konstantno. Pomozi joj. Poljubi je svaku noć pred spavanje. Budi muško pa reci da je voliš, a ne da ćutiš. Kad se probudi ili nema šminku na sebi, reci joj da je najlepša. Pokloni joj cvet bez ikakvog razloga. Napuni joj kadu toplom vodom i napravi penu, 5 minuta pre nego što dođe umorna s' posla. Spremi romantičnu večeru s' vremena na vreme. Operi sudove neki put. Ah bre, zar moram pričati?
Ti, vi, koji pročitaste sve ovo i potrošili svojih 20-ak minuta vremena zarad moje priče, hvala vam od srca, stvarno. Nadam se da vam je pomogla, na neki način.
Želim vam sreću, radost, ljubav i mir.
A ukoliko tražite odgovore na neka pitanja, inspiraciju, motivaciju, savete, izreke, potukaze, da tako kažem, za boljitak vašeh ljubavnog života, toplo preporučujem sledeće facebook stranice:
https://www.facebook.com/LoveSexIntelligence
https://www.facebook.com/thespiritscience
https://www.facebook.com/womenworking
https://www.facebook.com/KnowledgeOfToday
https://www.facebook.com/HigherPerspective
https://www.facebook.com/sungazing1
https://www.facebook.com/puuung1
“Give the ones you love wings to fly,
roots to come back and reasons to stay.”
-- Dalai Lama XIV
